Učite dete odgovornosti da bi postalo samostalno
Tamara Vučković je učiteljica u osnovnoj školi u Zagrebu. Predmet njenog interesovanja je emocionalna inteligencija dece, što je i tema s kojom je diplomirala na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Autorka je prvih snimljenih dečjih meditacija u Hrvatskoj i mindfulness slikovnice „Ovdezemska“. Sa koleginicom Tihanom Lipovec Fraculj 2017. godine pokrenula je i „Vežbaonicu sreće“, gde sa decom vežba socioemocionalne kompetencije, a takođe drži predavanja i radionice za decu, roditelje, vaspitače i stručne saradnike na temu vaspitanja i obrazovanja. Autorka je knjiga za decu od 4 do 9 godina Gospodin Iz i gospođica Po i Mirko Besomirko, u kojima se bavi razvojem socioemocijalnih veština kod dece – odgovornosti i samokontrole.
- Priča „Gospodin Iz i gospođica Po“ deo je serije knjiga o razvoju socioemocionalnih veština kod dece. To je priča o odgovornosti. Iz knjige smo naučili da je razvoj odgovornosti zapravo razvoj samostalnosti kod dece. Kada je pravo vreme da počnemo da učimo decu da budu odgovorna?
Već od najranijeg doba, prvenstveno u roditeljskom domu, deca imaju prilike da ovladaju raznim veštinama koje su bitne i koje kasnije svrstavamo pod „odgovornost“. Dakle, već dok dete može samostalno da se obuče, dok se samostalno igra, jede ili posprema svoje igračke, ono se zapravo uči odgovornosti. Naravno da u skladu s njegovim uzrastom rastu i te prilike kojima ga izlažemo i očekivanja koja postavljamo pred njega. Ipak, tek kada dete stasa za školu, svi naveliko počinjemo da pričamo o odgovornosti, iako je učenje odgovornosti krenulo mnogo ranije.
- Kada prestaje odgovornost roditelja za detetove svakodnevne obaveze?
Postoji jedna izreka koja kaže „Nemojte za svoju decu raditi ono što mogu uraditi sama“. Drugim rečima, kako deca rastu, tako rastu i njihove sposobnosti, ali i spremnost za usvajanje novih i složenijih zadataka koji ih uče odgovornosti. Koliko će deca biti odgovorna zavisi od roditelja, jer je učenje odgovornosti odgovornost roditelja. Pri tome, treba imati na umu da nisu sva deca ista i da ne možemo od svakog deteta očekivati isto. Ipak, postoje neka generalna zaduženja koja su usklađena sa uzrastom deteta i sa onim za šta su deca u kom uzrastu razumno sposobna, pa tu negde prestaje i odgovornost roditelja za određenu obavezu. Na primer, ako znamo da je prvačić sposoban da sam spakuje svoju školsku torbu, onda tu prestaje odgovornost roditelja. Međutim, to ne znači da roditelj ne sme da podseti svoje dete na njegovu obavezu ili da ga ponekad razveseli i učini to umesto deteta. Osim toga, i mi želimo da dete ponekad učini nešto za nas, iako mi to, naravno, možemo da uradimo sami, zar ne?
- Knjiga „Gospodin Iz i gospođica Po“ uči nas da svaki naš izbor ima posledicu – nekada pozitivnu, nekada negativnu. Treba li pustiti dete da oseti tu negativnu posledicu ili ga treba štititi od nje?
Tako je. Slikovnica Gospodin Iz i godpođica Po predstavljaju zapravo IZBORE I POSLEDICE naših ponašanja. Jedno bez drugog ne ide. Svaki naš izbor ima posledicu, sviđa li se to nama ili ne. Posledice mogu biti prijatne ili neprijatne, i kao što deca doživljavaju pozitivne posledice svog ponašanja i izbora, tako treba da iskuse i one negativne. Na taj način dete preuzma odgovornost za svoje izbore, kao i za svoje posledice. Štiteći dete od neprijatne posledice, mi ga zapravo uskraćujemo za važno iskustvo koje će mu pomoći da sledeći put donese mudriji izbor.
- Ako dete ne razvije odgovornost u ranom uzrastu, kako se to odražava na dalje njegovo odrastanje i može li se to popraviti u kasnijem dobu?
Deca ne mogu biti odgovorna ukoliko im ne damo priliku da budu odgovorna ili drugim rečima, ne mogu postati neodgovorni ukoliko smo im dopustili da budu odgovorni. Ako dete ne razvije odgovornost, to verojatno znači da im nismo dopuštali da donose neke svoje odluke, da iskuse posledice tih svojih odluka, ili smo ih pak previše štitili i držali u zoni komfora. Time smo deci zapravo učinili medveđu uslugu, jer učenje odgovornosti će ih dočekati kad-tad. Pozitivna stvar jeste da nikada ni za šta nije kasno, pa tako ni za učenje odgovornosti. Odlukom, radom na sebi i vežbom možemo postati odgovorniji i u odraslom dobu.
- Imate li savet kako roditelji mogu da podstiču samostalnost kod dece?
Najvažnija je doslednost. Ako smo nešto rekli, onda je važno da to sprovedemo u delo. Svakako bih roditeljima savetovala da ne kažnjavaju decu i da se ne služe rečju “kazna”. Puno delotvornije je ako odgovornost za detetovo ponašanje prepustimo njemu samom. Rečenica koju mi u “Vežbaonici sreće” preporučujemo je: Ako biraš, onda biraš… Na primer: “Ako biraš da ne uradiš domaći zadatak, onda biraš i da ti učiteljica da minus ili lošu ocenu” ili: “Ako biraš da ne posremiš svoje igračke, onda biraš da se sutra ne igraš njima”. Decu želimo da naučimo da, kao što imaju prava tako imaju i obaveze, i da neizvršavanje određenih obaveza nosi i određene posledice. Srećom, ukoliko im se posledica ne sviđa, sledeći put mogu da odaberu drugačije. Tako se uče samostalnosti, odgovornosti i mudrosti donošenja odluka od kojih će se osećati toplo i zadovoljno u srcu.