Kako ovladati strahovima i steći samopouzdanje
Tihana Lipovec Fraculj autorka je knjige „Ana i gospodin Strahojed“ koja govori o samopouzdanju. To je, zapravo, knjiga o devojčici koja se boji svega i svačega, ali je vremenom razvila još jedan strah – strah od audicije za školski hor. Pitali smo Tihanu kako roditelji mogu pomoći svom detetu da prebrodi strahove i tako ispuni svoje potencijale.
- Stručnjaci kažu da je strah jedna od urođenih emocija, da sva deca ponekad doživljavaju strah, i to se smatra normalnom pojavom u razvoju deteta. Pored toga, tokom odrastanja javljaju se i različiti razvojni strahovi koji se menjaju u zavisnosti od detetovog uzrasta. To mogu biti različiti strahovi, pa i onaj koji mi zovemo „trema“. Koje se emocije kriju iza ovog straha, konkretno iza straha koji naša junakinja Ana ima i koje sve strahove spominjete u svojoj knjizi?
Glavna junakinja Ana ima prilično dug popis strahova. Uz neke uobičajene strahove poput straha od pasa, mraka, škole, u slikovnici spominjem i neke neubičajene strahove poput straha od ulične svetiljke, straha od domaćeg zadatka, dugmeta, brokolija, papirnih aviona… Humor je definitivno jedan od mojih omiljenih načina obrađivanja teme straha, jer deca jako dobro reaguju na njega. U slikovnici devojčica Ana ima tremu koja je zapravo osećaj straha i teskobe koji se u njoj javlja jer mora da peva pred celim razredom.
- Koje su posledice straha i kako se oni ispoljavaju? U ovoj knjizi Ana ne može da spava od prevelike treme. U poset joj dolazi gospodin Strahojed. Na koji način joj on pomaže da prevlada svoj strah?
Strah možemo prepoznati po fizičkim simptomima poput ubrzanog disanja, znojenja, bola u stomaku, pritiska u grudima, a uz fizičke simptome česti su i psihički simptomi poput umora, nesanice, prepopterećenosti… Gospodin Strahojed, kao što mu samo ime govori, jede strahove i Anu pritom uči jako važnu stvar: ako previše mislimo na svoj strah, on postaje sve veći, a što manje mislimo na njega, on se smanjuje i, najzad, može posve nestati.
- Kako roditelji da prepoznaju strah kod deteta? Neka deca su zatvorena i neće da pričaju o tome ili čak možda ne umeju da definišu svoje emocije, pa se može desiti da roditelji nisu svesni da njihovo dete prolazi kroz tako nešto.
Osim navedenih simptoma, deca koja proživljavaju strah često se osećaju nesigurno i bez obzira što o tome ne pričaju, možemo primetiti da su uznemireni. Neka deca su prirodno otvorenija, a neka zatvorenija. Jako je važno kako pristupamo detetu. Ako smo nametljivi i pritom ga stalno kritikujemo, manja je šansa da će nam se dete otvoriti i iskreno poveriti. Na primer, umesto pitanja: „Zašto si se ponašao tako ružno prema prijatelju?“, možemo pitati: „Šta si radio s prijateljem? Oko čega ste se posvađali? Što ti misliš, kako si odreagovao?“ Ako postavljamo neutralna pitanja, ne kritikujemo, ne vičemo, dete će biti sklonije da nam kaže istinu i podeli s nama iskreno šta ga muči i koje strahove ima.
- Ana mnogo voli da peva, ali strah od pevanja pred drugima je parališe. Ona zapravo ne veruje u svoje vrednosti i svoje sposobnosti. Kako roditelj može pomoći detetu da poboljša samopouzdanje?
Svi želimo da odgajimo samopouzdano dete, ali često kao roditelji odlazimo u dve krajnosti: ili imamo prevelika očekivanja, ili smo preblagi i „spasavamo“ svoju decu radeći puno toga umesto njih. Kao u svemu, i ovde je najvažnija zlatna sredina. Pohvale su važne, jer se i odrasli, baš kao i deca, dobro osećaju kad dobiju pohvalu, pa ona deluje motivaciono. Međutim, trebalo bi da vodimo računa da decu pohvaljujemo kroz ohrabrivanje. Recimo, kada se dete trudi da nešto uradi samo, možemo mu reći: “Trudio/la si se da obuješ patike i uspeo/uspela si.” Kad tako ohrabrujemo decu, osveštavamo im njihov kapacitet, pa dete uči da veruje u sebe i da uči iz vlastitih grešaka. Ako stalno hvalimo dete za svaku sitnicu i govorimo “Bravo!”, podstičemo dete da se oslanja na spoljašnje izvore motivacije, pa možemo dobiti dete koje izgleda samopouzdano, ali na prvoj prepreci odustaje. Za razvoj samopouzdanja kod deteta još je važno slušati dete i pokazati zanimanje za ono što govori, ne kritikovati ga neprekidno, te imati jasne granice, ali ih izricati toplo i s ljubavlju.
- Ako dete ne suzbije svoj strah, na primer strah od pevanja pred drugima, da li ono može izraziti svoj pun potencijal i ostvariti ono što želi i za šta ima talenta?
Sreća je što se strahovi kroz život menjaju, često se kod dece radi o razvojnim strahovima koji kroz odrastanje nestaju, tako da verujem da svako dete može, usprkos tome što se nečega boji, da ostvari uspeh u nekom području. Međutim, moramo biti svesni kao roditelji da naše samopouzdanje može imati uticaj na našu decu i ako sami iskazujemo sumnju u sebe, često i dete može usvojiti takav način razmišljanja, te može i ono da počne da se boji izazova i zadataka. Ne smemo nikad zaboraviti da nas deca slušaju, a još više gledaju, i zato sve što bismo hteli da naša deca budu, moramo im i sami pokazati svojim primerom.
Tihana Lipovec Fraculj je nastavnica književnosti, autorka knjiga za decu i osnivačica Kreativnog centra „Košnica“ u Zagrebu, gde se bavi dramsko-pedagoškim radom sa decom i mladima. Sa koleginicom Tamarom Vučković 2017. godine pokrenula je i „Vežbaonicu sreće“, u sklopu koje drži predavanja i radionice za decu, roditelje, vaspitače i stručne saradnike na temu vaspitanja i obrazovanja. Smatra da je temelj vaspitanja pre svega vlastiti primer, pa je primarni cilj ovih radionica i predavanja da osnaže roditelje i sve koji rade s decom kako bi i sami postali srećniji i time pružili najbolji primer svojoj deci. Autorka je knjiga za decu od 4 do 9 godina „Ana i gospodin Strahojed“ i „Gospođica Hoću“, u kojima se bavi razvojem socioemocijalnih veština kod dece – samopouzdanja i asertivnosti.